|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Here I am, once again
I'm torn into pieces
Can't deny it, can't pretend
Just thought you were the one
Broken up, deep inside
But you won't get to see the tears I cry
Behind these hazel eyes
Isadora Emily Blanche Elisabeth Dana Turner
Pa... To bih bila ja. Slytherinka na šestoj godini koja je sve ČAS-ove položila s O. Iako sam upala u dom koji je osnovao moj predak(moja prapraprabaka je kći Dane Wonder s Salazarom Slytherinom) zbog svoje drskosti, bezobrazluka i sarkazma, zbog svoje pameti trebala sam biti u Ravenclawu.
Glazba je ono što volim. Moje srce i duša posvećeni su slušanju Ramonesa i Sex pistolsa. Jedni od mojih mnogih talenata su sviranje gitare i matematika. Najdraži predmeti u Hogwartsu su mi Čarolije i Skrb za magična stvorenja, a nekad-u bezjačkom svijetu bila je matematika i zemljopis. Patronus mi je morski pas a bauk akromantula. Pauci su nešto čega se najviše bojim.
Visoka sam metar i 80 te teška nekih 60 kila. Imam dugu smeđu kosu i tamno smeđe oči. Na leđima imam istetoviran pentagram koji nije simbol vraga. Moglo bi se reći da sam eksplozivna i veoma tvrdoglava. Nemam mnogo prijatelja jer nemam povjerenja u nikoga.
Otac mi je bezjak, gusar koji trenutno plovi kineskim morima, a majka je nekad bila vidarica. Sada je dva metra pod zemljom. Točnije, mrtva je. Ubili su je u aurori na pohodu na smrtonoše. Iako ona nije bila smrtonoša. Kad sam imala 8 godina ostavila me kod bake uz riječi "Više nikad ne želim čuti za tebe". Tad sam ju prestala zvati majkom. Bila mi je nitko i ništa.
Emily Hazel Turner-Davis
1956.-1996.
R.I.P.
*
Angela Elizabeth Turner
*
Ellisabeth Aina Madelline Alexis Dana Loreine Riddle
*
Lily Doria Mist
*
Mia Black
*
Anduril Jones
... Lizzie ...
...Anduril...
...Vanja...
...Kaly-Leda...
...Mia...
...Dora...
Valjda se primjetili, opis mi je drukčiji. :D
Posmrtna povorka. Bilo je tako grozno da biste se smijali. U vama bi proradio komadić ludosti i počeli biste se smijati. Malo mi je falilo. Jednostavno mrvica. Toliko se ljudi okupilo na Emilyjenom sprovodu. Svi su hodali za tamnim lijesom od hrastovine. Izgledali su kao da će se rasplakati. A većina njih nije s njom progovorila niti dvije rečenice. Lažna tuga. Jadno. No, zašto vrijeđam ono što sam i ja radila? Pravila sam se da sam tužna. Zbog bake, vjerojatno. Jer ja nisam voljela Emily. Nije mi bila mama. Ona je bila sve, samo ne mama i osoba koja bi me podržavala.
"Jesi dobro?"
Kimnula sam glavom. Bila sam savršeno dobro. Više nisam morala gledati u bakino lice, sad sam sjedila s Dracom u kafiću. Običnom bezjačkom kafiću u centru Londona. Bilo je ugodno, iako mi bezjaci nisu bili najdraži.
"Kako da ne budem?" nasmiješila sam se i otpila gutljaj tople čokolade. "Mama mi je mrtva. I drago mi je."
Počela sam se histerično smijati. Draco je zbunjeno i zgađeno, u isto vrijeme, gledao u mene.
"Ti ne možeš biti dobro. Ti... ti... Pa, mama ti je umrla! Kako se možeš smijati!?"
"Jednostavno. Mrzila sam ju. Kao Voldemort Pottera", odgovorila sam i uzela kaput odlazeći od Draca. Išao mi je na živce. Gospodin savršeni. Sto puta je želio da budem normalna. Onda je mogao biti s Pansy.
"ISADORA! ADA!" čula sam njegovo vikanje iza mene. Zastala sam i okrenula se prema njemu s prezirnim smiješkom na licu.
Pogledao je u mene.
"Nećeš shvatiti, zar ne? Gotovo je. Potpuno gotovo. Zbogom." I aparatirala sam se.
***
Iz dnevnog boravka bakine i moje kuće čuli su se glasovi. Baka nije bila sama. Drugi glas bio je veoma poznat. Nisam ga mogla prepoznati ali znala sam da sam ga već negdje čula. Zakoračila sam u dnevni boravak. Baka se smiješila muškarcu preko puta nje. Imao je dugu kosu i činilo se da me nije primjetio kad sam ušla u dnevni boravak i nakašljala se.
"Oh, Ada."
Okrenuo se.
I tad sam shvatila tko je on.
Osoba po imenu Jack Turner. Nekima poznat kao i moj otac, pirat.
"Ti nemaš što tu raditi", odgovorila sam hladno. Baka me nije niti pokušala opomenuti jer je sve što sam rekla(a sastojalo se od jedne rečenice) bilo istinito.
Kimnuo je glavom i ustao iz fotelje. Prišao mi je. Nije bio ništa viši od mene.
"Žao mi je Dana, stvarno mi je žao. Žao mi je što nisam bio tu za tebe. Ali sada sve možemo promijeniti. Možeš doći k meni i svidjet će ti se. Bahami su predivni. Možeš imati najljepšu sobu i..."
"Zašto misliš da je meni išta od toga bitno? Oh, pa da! Ti mene niti ne poznaješ. I ne pokušavaj me upoznati jer to nisi zaslužio! Ostavio si me kad sam imala pet godina, pet prokletih godina! I zašto sad, jebemu, misliš da se možeš tu pojaviti i iskupiti se za sve!? Svi smo nastavili živjeti svoj život! I ja i mama! Znaš što? Goni se odavdje. Nije ti tu mjesto..."
Popela sam se uz stepenice i došla na kat. Naslonila sam se na zid, gdje me nitko nije mogao vidjeti, i rasplakala se. Bilo je tako jednostavno rasplakati se. Slane i vrele suze klizile su niz moje obraze padajući na tamno-ljubičastu Lolita haljinu.
Oh how I wish
For soothing rain
All I wish is to dream again
My loving heart
Lost in the dark
For hope I'd give my everything
Moram se složit s Dorom. Ta bezjačka sranja su stvarno sranja. Tako da, ajde svi, ovako si zamislite:Draco je razrezan Sectumsemprom i na njega je bačen Crucio.
@Dora, bi ti htjela da ja ubacim tvoj lik ili šta?
Trčala sam hodnikom za Snapeom dok su moje marte odzvanjale i izazivale znatiželjne poglede učenika koji su stajali ispred svojih učionica čekajući nastavak nastave.
Oko Dracovog kreveta vrzmala se madame Pomfrey. U rukama je nosila nekakve napitke koji su valjda pomagali Dracu da se osvijesti. Ili tako nešto. Sjela sam na stolicu kraj Draca. Nije izgledao kao osoba na koju je bačena Sectumsempra. Bio je bez ijednog ožiljka na licu, na vratu i na rukama. Barem koliko sam mogla vidjeti.
Izvadila sam cigaretu i zapalila je stojeći kraj prozora. Čini se da je madame Pomfrey dosadilo sto puta mi ponavljati da ne smijem pušiti, da sam premlada za to. Sad je i ona stajala kraj Dracovog kreveta i s žaljenjem gledala u njegovo blijedo lice bez ikakvog izraza. Ipak joj bilo stalo do Draca. Ona je bila dobra prema svima. Čak i prema onima koji tu njenu dobrotu nisu zaslužili.
"Hoće li on biti dobro?" upitala sam ju gaseći cigaretu. Madame Pomfrey je donosila još nekoliko napitaka.
"Nadajmo se da hoće. Jesi li primjetila njegove rezove na zapešćima? Poprilično je iskrvario", objasnila mi je i dignula njegovu ruku. Doista je imao grozne rezove na zapešćima. Netko tko nije imao pojma o situaciji bi pomislio da se htio ubiti. Ali rezovi žiletom su bili neuredni, isprekidani. Sectumsempra je bila precizna poput skalpela. I nakon što bi netko prestao krvariti, stvarale bi se plave fleke oko mjesta na kojem je rez. Moja teta je tako umrla. Odlična žena. Ubili su je aurori jer su mislili da je smrtonoša.
Sjedila sam kraj njega možda sat-dva. Nije se budio. Bilo je tužno, očajno, gledati u njegovo bezizražajno lice dok spava. Zapalila sam cigaretu i hladno izašla iz bolničkog krila. Nastava je očito opet počela jer nikog nije bilo na hodnicima. Tad je sniježno bijela sova proletjela hodnikom i zaustavila se na mom ramenu. Nosila je pismo.
"Hmmm... Šta to tu imamo?" nasmiješila sam se i sjela na kameni zidić u hodiku razmatajući pismo. Bilo je od moje bake. Ona mi je rijetko pisala.
Ada,
ja se nadam da si dobro. Ovo pismo ti šaljem samo iz jednog razloga. Tvoja majka je umrla. Ubili su je aurori u pohodu na smrtonoše. Smatrali su da je ona smrtonoša. Žao mi je Ada....
Sprovod je u subotu, za dva dana. Na groblju naše obitelji. U 16 sati. Molim te dođi.
Baka
Niti jedna riječ se nije čula. Samo je jedna suza iz mog oka proklizila niz moj obraz...
***
Sjedila sam u Sobi potrebe pokušavajući shvatiti sve to. Sve tragedije koje su povezane sa mnom. Draco, pa moja mama. Umrla je na isti način kao i moja teta.
Pokušavala sam naći nešto što je bilo sigurno u svemu ovome. Osjećala sam se kao da sam na balvanu usred vode i da tražim ravnotežu da ne padnem. Nisam se mogla smiriti ma koliko god to pokušavala. Samo sam se tresla i plakala. Suze su mi od prikrivene tuge lile niz obraze i nisam shvaćala... Nisam shvaćala zašto plačem zbog osobe koja ne bi plakala zbog mene. Moja majka nikad nije marila za mene. Ja sam joj bila samo nešto što je u krvnoj povezanosti s njom. Beznačajna. Bezvrijedna. Samo jad i očaj.
U jednoj ruci mi je bila cigareta a u drugoj boca plamenviskija. Sjedila sam u fotelji i gledala u pismo. Pročitala sam ga već deset puta. Svaki put bih još jače jecala na rečenicu:"Tvoja majka je umrla." Ovakvu sebe, ovako potresenu, nikad nisam upoznala. Uvijek sam bila Isadora Emily Blanche Elisabeth Dana Turner, djevojka od čelika koja nikad nije plakala.
Boca plamenviskija bila je gotovo prazna. Prazna kutija cigareta pala je na pod kraj fotelje. Uspjela sam se smiriti. Nakon nekoliko sati. Možda je samo alkohol bilo ono što me smirivalo, ali bila sam sretna što sam se uspjela smiriti. Nekoliko trenutaka sam razmišljala o maminom sprovodu. Točnije, o Emilyjinom sprovodu. Nikad ju nisam zvala majkom, uvijek je bila samo Emily. Na pet minuta bila sam sigurna u odluku da neću ići. A poslije... Poslije nisam znala što da radim. Očito je bilo jedino da sam popila previše alkohola.
Žao mi je ako je post prekratak al stvarno nisam znala šta da više napišem.
Počinjem pisati u prvom licu
Samom činjenicom da sam cura Draca Malfoya, svi su od mene očekivali da sam umišljeno i bahato derište koje se samo zna smijati. Bez ikakve žalosti, razočarala sam ih. Nisam bila umišljena i nikako bahata. A da sam se znala smijati, i samo smijati... e pa, na to je i sama pomisao bila glupa. Rijetko sam se smijala. Nisam imala dovoljno povoda za to. Koji osmijeh jedanput u tjednu. Inače smrknuta faca.
"Znaš Turnerova, Draco stvarno nije tvoj tip dečka."
Okrenula sam se. Ellisabeth Riddle bila je naslonjena na kameni zid u hodniku ispred ulaza u Slytherinsku društvenu.
"Tko kaže da mi je dečko?" upitala sam sasvim smireno.
"Pa, seks i ljubljenje", odgovorila je razmijenjujući poglede sa svojim hihotavim prijateljicama.
"To što tebi seks i ljubljenje znači veza, meni je stvarno žao. Ali meni to ne znači ništa", okrenula sam se i otišla ostavljajući Ellisabeth Riddle, jedinu kći Lorda Voldemorta ušutkanu i zapanjenu.
***
I taj sat Povijesti magije provela sam na podu ženskog WC-a s cigaretom u ruci. Vjerojatno ću opet dobiti neopravdani. Ali, to me najmanje brinulo. Najviše me brinula ona prokleta knjiga s ljubičastim koricama koju mi je Anduril dala i uzela pred nosom, u razmaku od 10 sekundi. Zašto me zanimala povijest mog oca? Njegovih prokletih mutnjaka Turnerovih! I jesu bili mutnjaci. Obični mutnjaci s malim darom magije. Samo su ga koristili da bi radili loše stvari onima koje mrze. Bilo je to jadno. Jadno... A ja sam bila potomak takvih ljudi. Doduše, bili su mi baka i djed ali svejedno... Njihova krv teče mojim žilama. Bilo je to prokletstvo. I znam da će tu krv nositi svi moji potomci. Ako ih, naravno, budem ikada imala.
Zvono je zazvonilo.
Nastava je završila i tada je trebao početi ručak. Ali nije. Umjesto toga, uznemiren glas profesora Dumbledorea se oglasio u zvučnicima za koje nisam niti znala da postoje. Svi smo trebali natrag u spavaonice a svi profesori u zbornicu. Čudno je podsjećalo na drugu godinu i Odaju tajni.
I zato sam dignula torbu s poda i odvukla se do Slytherinskog hodnika lupajući bordo martama što sam više mogla. U znak protesta.
***
Pansy je ravnala kosu dok drugih cura nije bilo. Ja sam ležala na krevetu s prekriženim nogama i buljila u baldahin iznad svoje glave. Svašta mi je prolazilo kroz glavu. Svašta, ali se zapravo ništa nije odnosilo na događaj koji nas je prisilio da budemo u spavaonicama. Najviše me zapravo zaokupljala misao na ono što sam rekla Ellisabeth jutros. Jesam li ja stvarno to mislila? Bila je činjenica da smo Draco i ja zapravo spavali zajedno par puta ali moje viđenje situacije nije bila nekakva veza. Mrzila sam biti u vezi. Još od 4. razreda osnovne škole. Obične bezjačke osnovne. Još otkad me dečko iz razreda pitao da mu budem cura. Još od posranog četvrtog razreda osnovne koji sam mrzila jer su svi bili šminkeri koji su slušali idiotsku muziku i idiotski se oblačili. Možda mi to i ne bi toliko smetalo da me takve cure nisu podjebavale zbog mojeg stila. Zbog mojih starki i kad pogledate, sasvim normalnog oblačenja i ponašanja. Samo zbog toga što nisam hihotala kad bi Anthony Donovan prošao. I zato sam zamrzila bezjake. Iako sam kasnije shvatila, potpuno shvatila, da nisu svi takvi još i dan danas nemam povjerenja u njih.
Kad je Snape ušao u našu spavaonicu, Pansy je dotrčala do njega.
"Profesore, profesore. Znate, moja mama kaže da bi vi trebali biti ravnatelj.." njeno ulizivanje bilo je patetično.
"Pansy, šuti na tren. Čovjek nije došao da bi slušao tvoja sranja. Izvolite profesore", kimnula sam glavom i zapalila cigaretu. Na tren se činilo kao da će me upozoriti zbog pušenja ali je samo duboko udahnuo i shvatio kako nema šanse da ću ugasiti svoj Benston.
"Da... Kao što je gospođica Turner rekla, došao sam vam objasniti što se dogodilo. Naime, gospodin Malfoy nađen je..." zastao je. Otvorila sam oči i prestala paliti cigaretu. Pridigla sam glavu iščekujući sljedeću riječ.
"ozlijeđen. Netko ga je upucao."
Pansy je izgledala zbunjeno. Ali ja nisam.
"Je li dobro?"
"Ne bih rekao... Naravno, još diše ali opet... Upucan je u trbuh pa je to izazvalo unutarnje krvarenje...."
Ostatak rečenice mi je bio mutan. Samo sam razmišljala... "Upucan je u trbuh pa je to izazvalo unutarnje krvarenje"
Nisam se niti pitala kako Snape zna tako puno o bezjačkoj medicini. Otac mu je bio bezjak.
Skočila sam s kreveta i kao da nisam toga svjesna, potrčala prema bolničkom krilu. Svi su se osvrtali za mnom. Ali ja sam samo morala znati kako je on. I mislim da sam tad shvatila.. Tad sam shvatila da me zapravo briga za njega.
Sretan Božić ljudi!
p.s.-Dora, jel ovo žvrljotina od posta?
